Želim biti nevidljiva
Uopće ne znam kako da počnem. Ne znam gdje bi ova priča trebala imati početak, ali kraj zasigurno još nema.
U posljednjih nekoliko mjeseci budim se više umorna nego kad legnem, imam konstantne glavobolje, probadanja u prsnom košu, ponekad se osjećam kao da će me "lupiti" srce, imam neprekidan osjećaj da me netko drži za vrat i pokušava mi zatvoriti disanje. Uopće više nisam u stanju napuniti pluća do kraja zrakom i izdahnuti ga.
Vlastita koža i život čine mi se kao zamka iz koje se nikad neću izvući, a misli u glavi lete kao na vrtuljku, svaka pomisao na izlaz iz toga nailazi na zatvorena vrata. Povremeno imam osjećaj da sam zarobljena sama sa svojim avetima i da mi nema tko pomoći, a sama si ne mogu.
Zamka. Stupica. Glib.
Znam dijagnozu, ali ne mogu do lijeka. Znam i uzrok tome, ali ga ne mogu ukoniti, niti mogu sebe ukloniti od uzroka.
Prolazim ono o čemu sam čitala svugdje pa i na ovim prostorima. Iskreno, sve ono što mi se do sada ružno događalo na poslu je totalno nevažno i trivijalno naspram sustavnog psihičkog maltretiranja od kolegice. Postoji riječ za takav oblik ponašanja, ali još uvijek je ne mogu izgovoriti, još uvijek se nadam da sam u krivu i da će se stanje popraviti.
Nema ništa odvratnije od lijenih ljudi i neradnika, koji si pripisuju tuđe zasluge, dok svoje greške pripisuju drugim ljudima, takvi na žalost uvijek znaju što nije njihov posao ali imaju problema kad se treba sjetiti što je njihov posao. Svakom će naći grešku u bilo čemu, čak će biti i greška ako je sve ispravno napravljeno. Jedina i osnovna briga im je da tračevi uredno cirkuliraju i da se stalno potpaljuju i potpiruju svađe, da se izvlače iz povijesti razmirice koje su odavno riješene i da se u radnom okruženju uvijek osjeti miris svježe krvi. Kakvi su to ljudi? Mislim da bi takvi trebali biti u određenim ustanovama koje se bave takvim slučajevima.
Koliba
Gdje se tragedija ogleda s vječnošću....
Prvi put kad sam čula za tu knjigu znala sam da je svakako moram pročitati... međutim, stalno su se pojavljivale zapreke između nas dvije... nekoliko mjeseci nakon što je izašla ja je još uvijek nisam imala u rukama... i onda usred jednog sasvim običnog dana, kad sam se najmanje nadala... dobila sam je... tvrdi uvez i miris nove knjige koju još nitko nije listao... nema boljeg...
Međutim, moja očekivanja od Kolibe su bila tolika da sam se par dana pripremala da je idem čitat i rekla sam sama sebi... nemoj imati očekivanja... nemoj se razočarati ako to nije ono što si ti zamišljala da je... i krenula sam bez očekivanja u Kolibu
Ono što sam pročitala u toj knjizi nadmašilo je bilo kakva moja očekivanja i kriterije... nisam mogla vjerovati da je netko u stanju napisati tako nešto... nešto apsolutno predivno, a s druge strane tako jednostavno da sam bila ljuta na sebe što sam to morala pročitati u knjizi da se sjetim i vidim...
Koliba je stvarno knjiga koja će vas natjerati na suze, smijeh i apsolutno dotaknuti svaku emociju... ono što me posebno potreslo u knjizi je razgovor sa Sofijom u pećini i susret kraj slapa... pročitala sam je u jednom dahu, sad sam je posudila dalje, svi koji su je pročitali ostavila je neki trag na njima i još nikog nisam čula da mu je knjiga bezveze... kad je dobijem natrag, pročitat ću je opet, ali puno polakše i sa pažnjom... to je knjiga koju možeš čitati svaki mjesec i uvijek ćeš pročitati nešto novo, otkriti nešto novo...
Namjerno nisam pisala o sadržaju zbog onih koji je još nisu pročitali da ne pokvarim doživljaj ;) .... i za kraj.... pročitajte Kolibu... iako je čista fikcija neće ostaviti nikog ravnodušnim...
Zaglavljena
Predugo vremena osjećam se zaglavljeno u svom životu... nikako da krene ni u kojem smjeru, a gdje god da se zaputim naletim na zid od prepreka. Osjećam totalno razočaranje sa svim oko sebe i ne mogu taj oblak crnih misli rastjerati iz glave. Imam osjećaj da samo dajem a ništa ne primam, iscrpljena sam do krajnjih granica i željela bih samo da mene netko pita kako sam i pokloni mi malo svog vremena.
Vrlo je vjerovatno da sam sama kriva za takvu situaciju jer sam uvijek svima na raspolaganju, uvijek nađem vremena za one koji me se sjete samo kad im zatrebam, pa onda za one koji me stalno trebaju, pa za posao i na kraju za mene ostane vremena toliko da se otuširam i odem u krevet. Na kraju kad legnem shvatim da nisam učinila ništa za sebe, ništa što bi me veselilo, ništa da meni bude bolje. Od svega toga totalno mi je narušeno zdravlje, međutim, od svih tih gnjavaža nemam više vremena ni za dokotora, a pitanje je da li ću stići i na vlastiti pogreb kako je krenulo. Jednostavno, nemam dovoljno vremena za sebe, fali mi od dana još tih par sati.
Sve se svede na to da me drugi guše i dave sa svojim problemima i tako fino svoj jad pretoče meni a od mene tada oduzmu još ono malo energije što je ostalo.
Ponekad imam osjećaj da na glavi imam rotirku koja privlači probleme i problematične meni pred nos, uz sve to ti isti ljudi se ne ustručavaju me pitati što mislim sa svojim životom, jer eto moj život po njima i nije baš Bog zna što... stalno mi nabijaju na nos moj biološki sat, što me dovelo do stanja da sam ga u jednom trenutku i čula kako otkucava :D
Ne znam što bih trebala učiniti da se pomaknem s mjesta, da krenem u pravom smjeru i da nađem smisao. Došla sam do točke kad ne znam kud sa sobom, pa sam eto sjela i plačem nad svojom nesposobnošću. Međutim, to stanje me dovelo do jedne spoznaje, a to je da sam shvatila kako se osjeća prazna tegla za cvijeće.
The Tajna
Daklem, pročitala sam knjigu The Secret... istina većina ljudi je to obavila prije skoro dvije godine, no ja sam tek sad pljunula 150,00 kuna i odlučila na godišnjem otkriti u čemu je tajna.... a tajna je u tome da nema nikakve tajne... nakon što sam ju pročitala, a nije mi trebalo više od dva sata, ostavila me totalno razoračaranu jer autorica knjige zajedno sa svojim gostima "mlati praznu slamu" sve je u nama, sve kreće od nas i bla bla tra la .... pa normalno da je sve u nama i da kreće od nas...
Kad sam kupovala knjigu nisam očekivala da ću u njoj naći neku formulu koju ću izgovoriti tri puta na glas i da će stvari krenuti u nekom boljem smjeru... ali šta ova piše... dakle tajna koju je ona nanovo otkrila i skužila je, da će ti se ostvariti sve što iskreno poželiš... i sve bi to bilo još čitljivo da čovjek razmišlja samo o svjetloj strani života, ali kad se sjetim svih nesretnih ljudi, koji su u stvarno teškim životnim situacijama i dubokoj žalosti, ne mogu baš samo tako povjerovati da su si oni to ikada poželjeli pa i na nekoj nesvjesnoj vibrativnoj razini... naime, čitavo vrijeme ona duh uspoređuje sa žicama i vibracijama, a Svemir sa katalogom želja... dođe mi da je zviznem po nosu...
Knjiga je napisana više kao priručnik za samopomoć, i to za predškoslku dob... sva je puna doživljenih iskustava, pa svako malo tam iskrsne neki John iz Alabame kak je zamljišljal ček od 100.000 dolara i za mjesec dana eto na love, pa onda JoAnn iz Ohia koja je izliječila rak dojke jer ga nije prihvatila... žblj i ofrlj.... ne mogu se oteti dojmu da je tu knjigu autorica pisala dok se napušila dobre marice.... možda netko ima neko bolje viđenje te knjige, ali mene je totalno razljutila i žalim novce koje sam dala za nju...
očaj
opet tapkam u mraku svoje duše... opet me prožima onaj osjećaj bespomoćnosti i bešumno tonem... kreten je opet tu... ne znam kako ali uspio se zaposliti u istoj zgradi kao i ja i trenutno mi je situacija bezizlazna, ne znam kako ću moći podnijeti da ga viđam svaki dan... ja nikako da rasčistim sa prošlošću ... i mrzim sebe što si dozvoljavam da me jedan kreten godinama maltretira...
ničija, koja nema nikog
Osjećam se diskriminirano na poslu. Zbog toga me obuzeo potupni očaj i nitko mi ne želi pomoći, a ja si sama ne znam.
U svom radnom okruženju jedina sam osoba koja je single, odnosno nema bračni život + djeca, zbog toga se gospođe samohrane majke i ostale gospođe iz braka stalno pozivaju na višak mog slobodnog vremena, stoga moj šef uvijek mene ostavi na dežurstvu jer nemam nikog (očito sam po njima doletila sa grane i nemam vlastiti život), uvijek idem zadnja na godišnji jer nemam nikog. Ispočetka me to nije smetalo, ali počelo me to sve više i više živcirati. Zašto ja moram ići zadnja na godišnji, a radim čitavu godinu kao i svi drugi, da li ja moram ispaštati zbog toga što je netko bio neoprezan i ostao u drugom stanju i sad je samohrani roditelj i zbog toga svi moraju svoje živote podrediti takvim ljudima i žaliti nad njihovim "teškim i gorkim životima" .
Ono što me najviše pogodilo bilo je kad mi je jedna od kolegica rekla da ionak nemam nikog i da mogu na godišnji i u desetom mjesecu, da stvar zasladi rekla je da koga ja imam da mi je to tak bitno kad ću na godišnji i da se odmaram svaki dan nakon posla. Jedino što sam joj odgovorila bilo je da se ne mogu spustiti na njen nivo komunikacije. Odgovor je loš, ali kaj sam trebala reći... da si držala aspirin među nogama i ti bi se doma odmarala nakon posla...
Očito je ovo naše društvo zaostalo jedno dva stoljeća i biti single u njemu je ravno izopćenju iz istog. Kako stvari stoje morat ću se što hitnije udati i roditi petorke da bih postala in i da moje življenje ima smisla, a onda bih valjda i mogla na godišnji u ljetnom terminu, jer onda bih bila netko i nešto... ovak sam samo neka bezveznjača koja nema nikog i troši kisik ostalim čestitim ženama ovog svijeta...
Najgore od svega je što sam mislila da se diskriminacija meni ne može dogoditi jer radim sa visoko obrazovanim ljudima... a kad ono...
Žeđ
Žeđ
I da se vratim s tisuće rana,
na prag kućni kad stanem,
ne nosi vode,
ni zavoja -
tijelom mi povij rane.
Enes Kišević
Meni jedna od najdražih pjesama... ugodan dan svima...
prošlost
Već duže vrijeme pokušavam o tome nešto napisati, ali nikako da se uhvatim toga, jer o toj temi su puno mudriji i obrazovaniji ljudi o meni napisali brojne knjige i knjižurine.
Najbolje da krenem ispočetka. Član sam više portala i piskaram po raznim forumima, nekome se to možda čini glupo, ali ja sam stvarno upoznala na taj način jako puno divnih ljudi koje vjerovatno ne bih upoznala "redovnim putem". Kao što je opće poznato na tim forumima obiluju teme i pod teme i svatko može naći mjesto za sebe. Međutim, neki ljudi to mjesto vide svugdje. Zbog takvih ljudi sam uglavnom i prestala pisati po forumima jer mi je njihov način razmišljanja neprihvatljiv i neshvatljiv. Pokušam razumjeti svakoga, ali ovo ne mogu. O čemu se radi?
Radi se o partizanima, domobranima, ustašama i njihovim vođama. Zapravo ne radi se o njima nego o ljudima koji o njima pišu i nađu za shodno pisati gdje god stignu. Na svaku temu bilo da se radi o ljubavi, obitelji, kozmetici, životinjam, ne znam čemu, ti ljudi nađu za shodno pisati o drugom svjetskom ratu, domovinskom ratu... drobe bez kraja i konca.
Zašto većina građana ove zemlje još živi u doba drugog svjetskog rata, još taj rat nismo sažvakali, kad ćemo onda ovaj domovinski... stalno se izvlači prljavi veš i optužuje se nekog za nešto... zašto ljudi ne žele ostaviti te mrtve na miru i krenuti dalje, što je bilo bilo je, bilo je prije 60 godina, tko je bio u krivu, a tko u pravu stvarno je danas nevažno... i što bi se dogodilo i da se otkrije krivi ili pravi? Ponovili bi rat? Počeli bi opet ubijati zbog "svetih" ciljeva? Nakon rata ostaju samo mrtvi, izbjeglice i ljudi koji izgube sve za što su radili čitav život. Zašto su onda ljudi toliko glupi da ratuju i da nakon tih ratova još desecima godina traže krivce i o tome laprdaju bez kraja i konca....
Razočarana sam, jako sam razočarana sa ljudima koji ne žele zaboraviti loše i onima koji ne žele voljeti ovaj život... danas sam očito u teškom bedu...
zavrzlama
Ja sam smotana do Boga i natrag i dođe mi da si zaljepim šamar, ako nekome treba zakomplicirati život, a ne zna si sam, neka pozove mene ja to obavim za minutu, i sve zakompliciram do granica mogućeg.
Ima jedan tip. Muški tip.
Za one koji su čitali moje umotvorine, ovo je prvi tip nakon nemilog događaja koji je uspio privući moju pažnju.
Znam ga iz viđenja i skroz je simpatičan i duhovit, normalan čak. Prošlo ljeto me pozvao na kavu. Da, prošlo ljeto. Međutim, ja sam to stručno otkantala i rekla ne hvala, popila sam kavu (izgovor mi je žešći), za par dana opet on mene sretne na stubištu i padne poziv za kavu i opet ja sva pametna, ma imam posla, nemrem, drugi put. I onda smo se jednom sreli u restoranu dok sam naručivala kavu i veli on sad ne možeš reći da ti nije do kave... a ja u punom restoranu krenem izbacivati svoje glupe isprike... i onda je odustao... baš sam bila sretna što sam mu ubila volju da me zove na kavu... ili sam samo mislila da sam sretna...
Nije se za čuditi onome što slijedi u nastavku, ali tip me prestao pozdravljati, a ne samo pozivati na kavu (baš me čudi)... ja sam ostala šokirana sa takvim bezobrazlukom... jer valjda je trebao potrgati noge trčeći za mnom ili ne znam uopće kaj se meni motalo po glavi... i pri idućem susretu ja pozdravim njega, a on meni nešto izmumlja... i tad sam odlučila da je on običini bezveznjak i glupan, slon neotesani i koga je uopće briga za njega i njegovo mišljenje nek se goni u vražju mater. I tako sam ja pored njega mjesecima prolazila ko pored turskog groblja... i uopće ga nisam htjela ni pogledati i baš sam si bila sva super i ponosna na sebe... o, kako sam ja bedasta....
Danas, idem po stepenicama i netko stoji na vrhu... dignem pogled a kad to on... i pita on mene da li se ja na njega nešto ljutim... a ja odgovorim ... nemam se na koga ljutiti, makni se da prođem... on se makne, ja prođem i odmah mi je došlo da se ošamarim... pa ja sam od običnog poziva za kavu uspjela složiti dramu u četiri čina... stvarno nisam pri sebi... i tko sad može tvrditi da ja od ničeg ne mogu napraviti čuda :)
Nabrijane kuharice
Ovih dana sa velikim zanimanjem pratim jednu emisiju ili seriju (ne znam kako se to točno imenuje - u daljnjem tekstu emisija), a pratim zato jer sam prošli tjedan slučajno "naišla" na tu emisiju i nisam mogla vjerovati svojim ušima ni očima da se to događa. Emisija se zove Večera za 5.
Prvo što ću reći da ne volim kuhati, ne uživam u tome i izbjegavam kuhinju u širokom luku. Pranje suđa mi je puno draže od kuhanja. Mama me podučila osnovama kuhanja i kad moram ili me oplahne želja da svojima pripremim ručak onda su kritike pozitivne. Ne smatram kuhanje u domaćinstvu nikakvom ekstra vještinom niti umotvorinom. Ima ljudi kojima to ide bolje, nekima ide gore i to je to.
Vjerujem da je ta emisija zamišljena po principu da dođeš k nekome na večeru i vidiš kako ta osoba kuha, priprema, možda da isprobaš novo jelo koje do tada nisi probao. Također smatram da bi sve osobe koje nastupaju u takvoj emisiji trebale jesti sve od puževa do juhe do dinosaurusovih kostiju. No, u toj istoj emisiji se pojavljuju svakoliki likovi koji ne jedu orašaste plodove, pa ne jedu peršin, ne vole jaja, ne vole ovo i ono. I sad se ja pitam što takvi uopće traže u takvom formatu emisije. Onda neka budu doma i kuhaju si ono što vole i neka nikad u životu ne isprobaju ništa drugo.
Sad da se prebacim na ono što me toliko iznenadilo i opčinilo da pratim već tjedan dana tu emisiju, a prije sam to pogledala tu i tamo.
Mislim da se ovaj tjedan puštaju snimke koje su napravljene u Rijeci (isprika ako se varam) i među svim ljudima na predstavljanju bila jedna gđa. Azra i ovako na prvu izgleda simpatikus žena, prava domačica, srihtana, betonska frizura je tu, malo ruža na usne i cakum pakum. Sve je bilo dobro i divno dok ta gospođa nije otvorila usta kao gošća na jednoj od večera. Dakle, za ne vjerovati. Došlo mi je da hitim tv van iz kuće.
Ta ne zna ništa drugo nego prigovarati, ali baš na sve i svakog ima primjedbu i opasku. Sve ona rješava u stilu ... ja to tako ne pripremam... to je masno... ovo je premalo začinjeno... ovo je preslatko... stol je skromno dekoriran... krema nije skuhana na pari... i daje ocjene 1.8, to je nije za vjerovati kaj ta žena stvara. Po nekim forumima u njenu čast su čak otvorene teme, što svakako dokazuje da je privukla pažnju većine ljudi sa svojim (ne)ponašanjem. U prvi plan je gurnula da je ona muslimanka i da ne jede svinjetinu, međutim, ista trusi alkoholne aperative. Jučer joj je jedna od sudionica emisije, znajući da ne jede svinjetinu, pripremila teletinu, ali gospođa to nije htjela jesti jer je "vidjela" da je bilo u istoj tepsiji sa svinjetinom... jednom dečku prošli tjedan je rekla da joj je krema iz deserta digla želudac da se skoro ispovraćala...
Žena boluje od gadnih kompleksa ili misli da je toliko savršena kuharica da joj nitko ne može parirati. Ona očito nije čula da ako netko nešto ne kuha kao ti ne znači da ne kuha fino. Mislim da je ta emisija nije osmišljena kako bi neke iskompleksirane domaćice lječile svoje komplekse na ljudima kojima kuhanje pričinjava zadovoljstvo i zabavu.
|
